Ja u "Ani"
Dve žene pod istim krovom
CACA I LEPOSAVA
Znam da u novinama nije više običaj pisati o knjigama, osim ako nisu
sponzorske, ali moram! Mislim, nisu sponzori još počeli da pišu knjige, hvala
Bogu, neke sponozoruše doduše jesu, al nije to tema, nego, hoću da kažem da su
danas sve preporuke tipa obavezno
pročitajte! – plaćena reklama. U šarenim novinama su to obično još i najčistija
posla, u fazonu ’prvih pet čitateljki koje se jave dobiće primerak...’ ili tako
nešto. Kako se sve ’plaćaju’ reklame u specijalizovanim časopisima ne smem ni
da zamišljam, ali ako ste baš radoznale pročitajte u nekom drugom
specijalizovanom časopisu. Mislim na onu staru narodnu o Vojvodi i Serdaru,
toliko sam čak i ja, kao potpuni pacer po pitanju snalažljivosti, uspela da ukačim.
Eto, moram! Da vam preporučim knjigu! Zašto? Zato što je meni knjigu
preporučila Caca?! Ne verujete? Ni ja još ne verujem, ali Caca se zaista pre
neki dan pojavila na jutarnjoj smotri u kujni, kafa oko 10 sati, i dobacila mi
plavu šarenu knjigu:
– Na, Ženo! Ovo moraš da pročitaš. Odlepićeš – gledam je zapanjeno, još je
sanjiva, priznajem, ja sam noćas mislila da je Duca bio ostao ovde da prespava
i da su se deca... ovaj... da su se cele noći golicala malo glasnije, pošto je iz pravca Cacine sobe do neka doba
dopiralo veselo kikotanje, pa sam na kraju pojačala televizor i zaspala kao
svaka savremena majka. (Cacin Otac je zaspao još mnogo pre kikotanja, kao svaki
konzervativni otac.)
– Gde je Duca? – pitam, još uvek sam sumnjičava.
– Na poslu, gde bi bio? Imaju danas otvaranje tendera, pa je sinoć otišao
ranije, da se ispava, ko da će pajserom tender da otvaraju... Ostavio mi
knjigu, kikikikiki – opet se kikoće,
na zatvorenu knjigu – ozbiljno,
pročitaj i odlepićeš.
– Lepe korice – parafraziram Andrića, pomalo nadrndana, jer se zna ko u ovoj kući preporučuje knjige,
ko je i rođenom detetu ime nadenuo po književnom liku. I sad će taj književni
lik, koji se odmetnuo u ovo, meni da
preporučuje...
– Ne tupi nego idi i čitaj. Obećala sam Vesni knjigu za doveče. Ajde, ja ću
da operem sudove od sinoć – ovo već nisam mogla da propustim – posle moram da
skoknem do grada...
Šta da vam kažem, toliko sam se smejala još od prve stranice da nisam ni
čula Cacu kad je izašla iz kuće. Sudove nije oprala, pa da!
Vesna te večeri nije dobila knjigu, jer je morala da je pročita baba Soka. Nikada mi nije bilo dozvoljeno da se smejem a da ona ne zna razlog. Njoj smo, doduše,
svaki drugi fazon Caca i ja morale da objašnjavamo, al nam to nije teško palo
jer smo se tom prilikom podsećale, kikikikiki...
pridružuje se i Sofija. Cacinom Ocu nije trebalo ništa objašnjavati, knjigu je
uzeo sam, kao sledeći, njega smo samo gledale kako ozbiljan sedi u fotelji,
čita a igra mu desna obrva. I levi brk. Onda je Caca pokušala knjigu ipak da
odnese Vesni, s višednevnim zakašnjenjem, ali sam joj strogo zabranila da
iznosi iz kuće stvari koje je dobila od mog
budućeg zeta Duce, te smo obe prasnule u smeh, ona me gađala knjigom i
odletela napolje. Kroz vrata, a ne preko terase.
– I? – pita me Cacin Otac, ispalo je da je to prvi trenutak posle nekoliko
dana u kome smo ostali sami, a budni. I prvi trenutak posle nekoliko hiljada
svetlosnih godina kada bi on sa mnom, osećam, pričao o književnosti. Te rešim
da budem skroz ozbiljna, na muža.
– Vidi, ako bismo ovo tretirali kao roman – ja sam vam, znate, ekspert za literarna pitanja, bar u ovoj
kući – imala bih više manje-više sitnih zamerki. Ako bi se otklonile, to bi
mogao biti sjajan mali roman...
– Skrati – prekida me Cacin Otac, ipak on ne bi o književnosti.
– ...ali – skratila sam – ako bismo je tretirali kao politički pamflet,
proglas, šta ja znam kako se to zove, e onda... Sam ja oduševljena! Kikikikiki! Pošto mi je ta opcija
savršeno bliska.
– Velikosrpska i antihaška? – zapanjeno me pogleda Cacin Otac. A tek ja
njega što sam zapanjeno pogledala. Šta je on zapravo čitao?
– Ne, nego antiglobalistička! – dreknem. – Kakve to veze ima jedno s
drugim? Antiglobalizam i velikosrpski antihagizam ili već nešto drugo anti...
ali velikosrpsko? Ti si lud!
I onda se lepo posvađamo ko ljudi. A pošto smo i Srbi, onda je i svađa bila
posebno žestoka, s obzirom da nam se mišljenje razlikovalo u beznačajnim
nijansama. Zapadam u potpuno besmislenu logoreju:
– ...ama, čoveče, to što ja ne bih dala jedan mali pljesak u lepinji za sto
kila ljuštenog krompira za pomfri iz Meka je jedno. Al ne važi isto za domaće
belo stono i francusko flaširano. Uzgred, baš bih radije na leto putovala u
Francusku, nego kod kumova na Divčibare. Gde nas Francuzi nisu rado primali kao
turiste još mnogo pre nego što su postali EU. A znaš kad ću da im čekam red za
vizu? Kad i Bugarima... Jao, bre, mnogo je šizofreno!
– Čuj, samo šizofreno?! – upada
Caca, takođe logorejična, spolja. – Napolju je dijagnoza dugačka ko telefonski
imenik. Svi nadrndani, samo što se ne poubijaju po vrućini, vozim se iz grada
sat i po... Da mi je jedna lopta za preskakanje, sve bih po krovovima, cap-cap,
jok, ne bi moglo, već bih se natakla na neku skelu za nadogradnju...
– Skratite obe! – preseče nas
Cacin Otac.
Elem, da skratimo obe: obavezno pročitajte Leposavu, Pavla Ćosića, o kome ne znam pod milim bogom ništa, pa će
beleška o piscu izostati. Leposavu je
izdao neki Kornet, za koji čisto
sumnjam da ima ikakve veze sa sladoledom. To je prvi srpski futuristički i
antiglobalistički roman, koji će vam ulepšati više dana (zavisi koliko brzo
čitate, plus još nedelju dana barem), podići će vas kao lopta za preskakanje
ulice i sve vreme ćete raditi kikikiki!
Šta će vam biti smešno? Pa to što će budućnost biti još crnja od sadašnjosti, a
mi to nećemo doživeti, kikikiki! Ako
ste mlad roditelj, nakon što pročitate knjigu idite do neke turističke agencije
i uplatite za sebe i svoje mladunce letovanje u Bugarskoj na sto pedeset rata,
dok još može. Ne bi li, nakosutra, mogli da pričaju svojim čukununukama
Leposavama kako je to u inostranstvu.
PS. Molim
izdavača da ne donosi u Anu pet primeraka Leposave
’za najbrže čitateljke’, nema potrebe, evo, samo Caca je do sada kupila bar
deset komada i razdelila prijateljima. A koliko čujem, lančana reakcija je
krenula. Sve smo mi Leposave!
Mirjana Đurđević
