Ja u Popboksu

Izvor: Popboks
LEPOSAVA – Pavle Ćosić
B(l)ogom dano
Najkompleksnije i najuobličenije literarno
delo domaće blog scene doživelo je izdanje u konvencionalnoj formi.
Poigravanje žanrovima i humor na tragu duhovnog poteza Šijanovi klasici
– Mi nismo anđeli (I deo, da ne bude zabune!) samo su neke od odlika ovog vanrednog romana
Marko Nikolić
Pojava i procvat novih tehnologija u svetu
uporedo je išla sa procesom monopolizacije medija, koji su na taj način
postali glavni stub moći vlastodržaca na razmeđu dva milenijuma. Umesto
lamenta nad novonastalom situacijom u kojoj je slobodna reč postajala
misaona imenica u kontrolisanom medijskom carstvu, nekolicina
entuzijasta je taj (prividni) nedostatak pretvorila u prednost
zahvaljujući novim mogućnostima koje je u komunikaciju uvela globalna
mreža.
Večita potražnja za informacijom – osnovnom
jedinicom mere informatičkog društva – dovela je do ekspanzije novog
medija na tržištu – personalnog onlajn dnevnika poznatijeg kao
blog (skr. od web log). Poklič Jella Biafre
Don't Hate the Media, Become the Media produbio
je svoju smislenost ovakvim razvojem događaja, a blogovi su svoju
emancipatorsku ulogu u globalizovanom društvu pokazali početkom
američke okupacije Iraka.
Nije trebalo da prođe mnogo vremena pa da se
blogovi, sa omasovljenjem računarske tehnologije i iz njega proizašlog
širenja internet kulture, prime i na ovo tle. To je po kratkom postupku
rezultiralo respektabilnom blog ponudom. S korenima u svojevrsnom
eskapizmu, nadahnuti autori (npr.
Meho Krljić,
loveless,
popkitchen,
Ivan Bevc,
sketches ili
suprastudio
– da pomenemo lične favorite), pružajući na uvid subjektivnu percepciju
stvarnosti, zapravo oplemenjuju tu stvarnost menjajući je.
Umetnost? Umetnost!
Širom afirmacijom prvih sajber-zvezda (
tobićtobić,
dr.Agan)
iščekivao se trenutak kad će srpski blogeri proširiti područje
delovanja, što je još jedna od uočenih pravilnosti multimedijalnog
vremena. Neophodni uslovi stiču se pojavljivanjem izdavačke kuće
Kornet. Iza
nje stoji trupa Ilegalni Poslastičari, čije su medijske manipulacije od
2005. naovamo stekle mitski status u kulturn(iji)m krugovima.
Uz
zlikovnicu Borisa Starešine Marko Kraljević – natprirodni ciklus i
tripovetku već pomenutog
Ivana Tobića Tobiđenja, dušo moja, u istoj ediciji izašla je i tripovetka/roman-prvenac Pavla Ćosića
Leposava (prvobitno dostupnog i u
blog-formi).
Ćosić je po struci lingvista, a po profesiji
dugogodišnji publicista, kolumnista i novinar. Najupečatljiviji je
njegov angažman u počivšoj
X Zabavi, gde je pisao kultnu rubriku
Gistro-šatro, a između ostalog, radio je i na Radiju B92, u
Dnevnom telegrafu i pionirskom sajber-magazinu
Krompir.
Leposava je Matriks-u-1984.-smešten u
Srbiji, koji su na ravne časti pisali Radoje Domanović i Žil Vern.
Knjiga prati život istoimene junakinje u Beogradu nedefinisane
budućnosti, u kom vlada Nevlada, crkva izdaje Nekrštenice, a sve
televizije preuzimaju dnevnik TV B92 – jer su one jedino objektivne i
tačne.
Ona je studentkinja političke korektnosti i
po svaku cenu želi da emigrira u Bugarsku pošto nema iluzija da ima
napretka u Srbiji, nepopravljivoj ni nakon nekoliko civilizovanja.
Nesrećno je zaljubljena u Dimitrija Glistovića, čiji će pronalazak
lopte za prelaženje ulice uvesti Leposavu i njeno društvo u sam centar
međunarodne krize sa Crvenim krstom kao jednim od krucijalnih aktera.
Iz ovakvog sižea nameće se zaključak da je
autor svesno mnoge stvari doveo do apsurda ne bi li tako izoštrio svoj
stav. Ali tako je samo na prvi pogled: u stvari nema garancija da je
takva budućnost nemoguća, pogotovo što ovo podneblje i svet u globalu
vrvi od sličnih iskustava u prošlosti.
Iako briljantno ukazuje na (sve)moć
ideologije u odnosu na jedinku u savremenom društvu, Ćosić ne upada u
zamku upadanja u kontraideologiju. Naprotiv, on suvereno vlada radnjom
čineći da njegovo iskonsko čovekoljublje utiče na vedru i duhovitu
prirodu Leposave koja se konsekventno svemu nabrojanom, čita u dahu i poput malog udara vrši uticaj na čitaoca.
Preplitanje različitih nivoa glavni je
kvalitet ovog dela. Karakterologija ljudi ovog podneblja,
antiglobalizacijski naboj i ispitivanje dubine provalije između
tradicionalnog i modernog čudesno su smešani u pitki koktel s posvetama
blogerima s ovih prostora i svakodnevnim životom grada u kom
su saobraćajni kolaps, promiskuitet i automatizam života posebno
apostrofirani.
Zaključak u duhu
cikličkih teorija društva,
izgrađeni likovi u cilju dočaravanja duha vremena, vrcavost i jasnoća
stila na kojima se temelji kompleksna jednostavnost romana – sve to i
još mnogo toga drugog
Leposavu čine nezaobilaznim štivom i nepobitnim kulturnim dobrom naše mlade zemlje.
Ja u "Polikiti"
Будућност из обрнуте перспективе није ништа боља од садашњости: читајте о томе у роману Павла Ћосића
Izvor: Politika
|
Насловна страна књиге
|
Како,
да ли, када народ српски, тврдоглав, бунџијски, увек „антипротиван”,
накострешен, виспрен, лукав и пун разноразних доскочица може да буде
„побољшан” и приведен послушности велико је питање које ће деценијама
још мучити светске моћнике. Једну, могућу варијанту добили смо у роману
„Лепосава” Павла Ћосића (издавач „Корнет”, Београд), са опцијом: ако се
нама не допада будућност „са њима” или се, пак, „њима” не допада
будућност са нама – Cancel.
„Лепосава” је, наиме, компјутерски
досетљива штампана игра у којој се креће од садашњости, окренуте
наопако, као рукавица. Наиме, све што је данас овако, у „Лепосави” је
контра: земљом влада Невлада, постоји нет и контранет, Црква издаје
некрштенице, Б92 је преузео Дневник на свим каналима, носе се траке,
улице Мајке Јевросиме и Наташе Кандић се укрштају, Соња Бисерко је
добила Нобелову награду за мир… И, што је предвидљиво, Америка влада
светом.
У тој, и таквој будућности живи Лепосава Црвић која воли Димитрија
Глистовића, а обоје припадају некадашњој средњој класи у српском
друштву, подвргнутом Европском програму за цивилизацију земаља западног
Балкана. Србија се ни у таквој будућности умирити не може, иако се
пешаци (као у целом цивилизованом свету, дабоме) доводе у ред кордонима
полиције са доберманима са обе стране улице.
И не сањајући о таквој будућности у којој Лепосава живи, Р. Ћ, диван
пријатељ потписника ових редова, размишљао је о „хуманом” довођењу у
ред српских пешака па је предвидео занимљиве казне: прелазак на црвено
„доносио” би пешаку, ако преживи, једно потеже ђуле. Или пар ђуленцета,
разнобојних, практичнијих и лепих за женске ташне. О доберманима није
било ни речи, сувише су драстични за укус мог пријатеља.
Ипак нам их, уз још штошта, време које предвиђа Павле Ћосић доводи:
поред семафора не смемо да чачкамо нос, и свашта још не смемо у тој
будућности, ни да једемо лесковачки ћевап, ни бризле (сачувај боже!),
ни сарме. Све је под контролом, и све је доведено до апсурда, па није
ни антиутопија већ слика пред којом се не само кисело смејете, него се
и од страха можете следити.
Какво то срећно друштво сањамо, и какво нам се дешава? Хоћемо ли баш
сви бити Црвићи, Глистовићи и Глистићи, Бескичмењаковићи, Климоглаваши
и Главоклимајући. Или ћемо, чекајући концерт васкрслог Моцарта на Тргу,
сви углас, како Лепосава прича, викати „Моцарте – Моцарте – могу да ти
пуше Моцартееееееее!” Лепосава, андерграунд, користи Димитријев изум,
лопту за прелажење улице, којом узлеће и прелеће и полицију и
добермане, и неопрезне возаче, а посебно бесне таксисте. Са том се
лоптом, и баш у складу са Моцартовом поруком да треба да знамо да
будућност није обавеза, лако може прескакати, уз мало воље, све оно што
нам се не свиђа. Но, лоптом не ваља прескочити и роман Павла Ћосића.
Иако нуди будућност из обрнуте перспективе, онакву каква неће бити
ништа боља од садашњости, за њега не треба употребити ни опцију Cancel.
Јер, будућност се сања, и у њу се иде, широм отворених очију.
Анђелка Цвијић
[објављено: 09.07.2007.]