Vikend u Pančevu
Ispostavilo se da i Makijeva tetka, a i mnogi seljaci tu u okolini takođe sami, baš kao i naturanti, ilegalno gaje sopstveno voće i povrće. Čak je neko iz komšiluka prodavao i kajmak. U školi su nam o njemu pričali kao najvećem zlu naše zemlje koje je pokosilo stotine hiljada života jer naš neuki narod nije znao koliko je štetan, ali seljaci su ovde i dalje tvrdili da je dobar i čak veoma zdrav. Nije me ništa koštalo da ga barem probam, kad već nisam kod naturanata. Dok je Dimitrije s Cecom pokušavao da stupi u kontakt sa Crvenim krstom, odmarala sam se u bašti s društvom. Bilo je lepo vreme. Iako je bilo leto, nije bilo previše toplo. Uživanje je bilo razgovarati sa starom ekipom o svemu što nam se dešavalo u poslednje vreme. Sedeli smo Maki, Boksi, Galina, Lara i ja. Ja sam im pričala o naturantima, a oni meni o tim neizvesnim danima u Pančevu. Neverovatno nam je zvučalo da je prošlo svega nedelju dana. Sve što sam im govorila o naturantima, slušali su s ogromnom pažnjom. Apsolutno svaki detalj im je zvučao neverovatno. Galina je, pošto je radila u Ministarstvu, ali i zbog obuke koju je prošla, bila posebno zaprepašćena i kao da nije htela ni da sluša. Nju su izdrilovali da su oni sarmaši i odvratni kiseli kupusari i da su najveći neprijatelji s kojima se svim sredstvima treba boriti i sve što bih iole pozitivno rekla o njima izazivalo je kod nje negodovanje i nekakve ironične upadice tipa: "Ma ti bi se i s Butancima zgotivila!" ili "Jeste, sad mi još samo reci i da seku nokte...". Ovo je Laru malo nerviralo, naravno, pa ju je i ona ubeđivala, i pokazivala svoje odnegovane nokte. Galina je bila uverena da je Lara neki izuzetak, sasvim drugačija od ostalih ajvaraša, pinđurista, škembićara, pihtijaša i sličnih. Upozorila sam je da su takvi nazivi politički krajnje nekorektni i užasno ofensivni. Galina je tvrdila da to nije istina jer oni sami sebe tako zovu. S druge strane, meni je najzanimljivije bilo da slušam o našoj maestralnoj pljački Pančevačkog МекДоналдса. Uprkos tome što su vesti u lokalnim medijima bile stravične, pa su čak slagali i da smo psihički zlostavljali jednu pripadnicu seksualnih manjina, narodu smo očigledno bili simpatični. Maki je čak izvadio jedan letak koji je dobio na ulici. Neki klinci iz Pančeva organizovali su фан-клаб Loptopešaka. Skenirala sam ga komunikatorom. Evo kako je izgledao:
Postali smo zvezde u političkom podzemlju i to među onim fanaticima koji su nam najviše išli na živce. To je s jedne strane bilo smešno, ali s druge dosta zabrinjavajuće. Nije mi baš bilo drago da budem omiljena među takvim likovima. Sve što smo dosad radili, činili smo bez ikakvih posebnih namera osim da sebi malo olakšamo život i da se zabavimo, a proizvodilo je potpuni haos i pometnju, a za konsekvence je imalo samo kontraefekte. I to jezive. Kad pogledam ovaj letak, sva se naježim.
Cirkali smo pivo i jeli taj kajmak i sir sa svežim hlebom koji su takođe Makijevi sami pravili. Bila je divna atmosfera za stolom, ali neizvesnost nas je ubijala.
Ceca i Dimitrije su ceo dan pokušavali da stupe u kontakt sa Cecinim ćaletom na sve načine. Tek negde predveče su ga dobili i ostavili mu poruku šta hoćemo. Otvoreno su mu rekli da je Cecin ortak izmislio lopte za prelaženje ulice, da je i ona sama Loptopešakinja, da Nevlada Srbije ima lažnog uhapšenika i da hoćemo direktno da razgovaramo sa Vrhovnom komandom Crvenog krsta i polumeseca mimo bilo koje druge institucije. Imali smo i dogovoren pregovarački tim. Boksi kao stručnjak za istoriju i politiku, Dimitrije kao naučnik i ja kao sekretarica i maskota. Ceca nije dolazila u obzir da ide s nama na pregovore jer nam jer trebala kao talac. Laru smo isto čuvali u pozadini za slučaj da se nešto desi Dimitriju. Maki je takođe morao da ostane kao domaćin radi veze s tetkom i komšilukom. Ponudili smo im i gde da se nađemo s njihovim predstavnicima - na proplanku Borisa Bizetića.
Džon Bler je rekao da će nas nazvati čim se održi vanredna sednica Crvenog krsta i polumeseca. To bi trebalo da bude odmah, po našem vremenu najkasnije do 10 uveče.
Ceca i Dimitrije su nam se pridružili u cirkanju i iščekivanju. Osećali smo se sjajno. Svi! Funkcionisali smo kao odlična ekipa, znali smo jako dobro šta hoćemo, koliko možemo. Naša pregovaračka pozicija, što bi rekli političari, bila je izuzetno jaka. I ne samo da je bila jaka, nego smo imali i nekoliko aduta za koje suprotna strana ne samo da nije znala, nego ih ni ne očekuje. To su Larin živi zid, a za svaki slučaj i nekoliko sitnijih Dimitrijevih pronalazaka. Sad mi više nije zvučalo neverovatno da mi možemo da pariramo Crvenom krstu, već mi je zvučalo neverovatno da do juče u to nisam verovala.