Policija samo radi svoj posao
Opet smo se dovezli samo do Košarkaškog brežuljka pa nastavili peške. To je Tarzan smislio za slučaj da je Gabrijela već tamo. Zbog toga smo se do kuće došunjali. Sve vreme smo imali na umu koliko je glupo to što radimo jer je bilo vrlo verovatno da su Lara i Luka postali jako intimni, pa je moglo da ispadne kao da ih špijuniramo ili, još gore, voajerišemo. Iz kuće nisu dopirali nikakvi zvuci. Zbog toga smo se prvo odšetali do studija. Bio je otključan i unutra nije bilo nikoga. Odmah sam pogledala da li je lopta tu. Nije ni nje bilo. Prvi razlog za zabrinutost.
U tom momentu zazvonio mi je komunikator. Galina!
- Šta je bilo?
- Jesi čula?
- Šta?
- Pa da su uhapsili Dimitrija!
- Šta!?
- Evo sad su javili na televiziji. Na svim kanalima je ta vest.
Prekinula sam vezu i odmah smo po inerciji strčali do kuće da uključimo TV. Sva vrata su bila otvorena, a u dnevnoj sobi su sedeli Lara, Luka i Dimitrije. Dali su nam znak da ćutimo i mi smo stali iza njih. Na televiziji se mogao videti uhapšeni Dimitrije. S lisicama na rukama. Sprovodi ga čitav kordon policije, a okupljeni narod viče: „Ubico! Ubico!“.
- O čemu se ovde radi?
- Ćuti da čujemo - rekao je Dimitrije. Isti onaj Dimitrije čiji se direktan prenos hapšenja upravo prikazivao. Pogledala sam upitno u Tarzana i iz njegovog izraza lica shvatila kako bih tek ja mogla da izgledam.
To me na trenutak zabavilo pa sam skrenula pogled na ogledalo s desne strane sobe. Ovako iz daljine sve je izgledalo OK, samo što mi se učinilo da Dimitrijevog odraza nema. Približila sam se ogledelu i uverila se da je ipak tu. U stvari, ni ja nisam izgledala mnogo zaprepašćeno. Na mom licu više se oslikavao umor. Za ovih par dana ostarila sam nekoliko godina.
Na TV-u su se smenjivali kadrovi privođenja Dimitrija kroz razbesnelu masu, a preko toga nije išao nikakav komentar tako da mi nije jasno šta smo mi to imali da čujemo. Najzad sam to i pitala.
- A šta da čujemo?
- Ćuti, objasnićemo ti - to je sad Lara rekla. I najzad, u jednom trenutku, čuo se poznati glas spikera: "Prisustvujemo hapšenju Dimitrija Glistića, vođe terorističko-nacistoidne organizacije Loptopešaci. Predanim zalaganjem policijskih organa, Glistić je uhvaćen u bekstvu kako pokušava da pređe rumunsku granicu. I vođe TOP-a su se predale i ulicama grada je zavladao red. Građani su najzad odahnuli, ali Crveni krst još uvek nije zadovoljan. Oni očekuju od srpskih vlasti da daju objašnjenje za masakr nad taksistima koji se desio na Partizanari. Ukoliko se ovaj slučaj ne rasvetli, Crveni krst će preduzeti odlučnu humanitarnu akciju civilizovanja iz vazduha u najkraćem roku.
- Dobro - rekla sam - čuli smo, šta sad?
- Evo ovako - počeo je Dimitrije a na ekranu se sad pojavio lik Volfganga Amadeusa Mocarta, mog omiljenog starovremskog kompozitora.
- Čekaj da čujem - prekinula sam ga. Da čujem nešto novo o Mocartu mi je uvek važnije od svega ostalog. Spikerka je istim onim tonom čitala: "Austrijski kompozitor Volfgang Amadeus, poznat i kao Mocart jer mnogo voli da jede mocart-kugle, ponovo je na ulazu svoje zgrade pronađen mrtav. Ovo je već četvrti put da je ovaj slavni kompozitor ubijen ispred svoje kuće otkako je postao besmrtan. Njegovo ponovno vaskrsenje očekuje se 12. avgusta u blizini Beograda, tako da je ovaj događaj izazvao veliku pažnju naše javnosti".
- Mocart će vaskrsnuti kod nas! - povikala sam radosno, a onda iz pogleda ostalih shvatila da to možda u ovom trenutku i nije tako važno.
- Hoćeš ti da čuješ šta se dešava ili ti je važniji ovaj matori šminker?
- Izvini... Dobro, ko je onaj lik što si ti a ti si ovde? - smušeno sam pitala.
- To je tvoj profesor političke korektnosti.
- Milošević?!
- Da, to je Larin izum.
Da skratim priču. Dimitrije je iz razgovora sa Gabrijelom provalio da je ona lažni naučnik. Gabrijela je uporno smišljala izgovor da ga izvede iz zone naturanata i njemu je to naročito bilo sumnjivo. Zato joj je predložio da odu kod nje kući. Kad su ih Lara i Luka videli kako dolaze, on se sakrio tako da drži situaciju na oku. Lara je Dimitriju nekako došapnula o čemu se radi kad je Gabrijela otišla u kupatilo i predložila mu plan - da uzme loptu, a da profesoru Miloševiću da Dimitrijev lik uz pomoć daljinskog telesnog transformatora i faktički ga locira malo van naturantske zone da bi policija mogla da ga uhapsi. Lara je genije!
Čim je Gabrijela izašla iz kupatila i pitala gde je Dimitrije, Lara mu je hladnokrvno odgovorila: "Ne znam šta mu bi. Odjednom se pokupio i otišao.". Gabrijela je potrčala napolje i videla projekciju Dimitrijevog lika koji je on emitovao preko svoje lopte, a u stvari je samo lebdeo iznad šume. Gabrijela je ušla u kola i požurila u pravcu grada.
- A zašto baš profesor Milošević?
- Nikog drugog nisam mogao u tom momentu da se setim, a morao je neko.
- Kako si se njega uopšte setio? Otkud ti njega znaš?
- Kako kako ga znam, stalno pričaš o njemu i o tome kako te spopada.
Ja sam se tu iznervirala što je odabrao baš mog profana, jer bez obzira što ga ne volim i što mi ide na živce, mislim, nemam pojma... baš sam se nešto iznervirala. Izgubila sam se zbog nečeg drugog, verovatno, pa sam krenula da se derem bez veze. Te gde nađe nevina čoveka, pa baš mog profana, pa otkud on uopšte zna kako on izgleda i kako ga je locirao... dok me nije prekinuo sa:
- Umukni, začepiću ti usta! - to uvek blagotvorno deluje na mene. Odmah ućutim.
Tarzan je imao malo konstruktivniji predlog:
- Ljudi, a zar nam ne bi bilo pametnije da se spremimo za civilizovanje? Izgleda da nemamo puno vremena.
- Tačno - rekao je Dimitrije - Moramo brzo u štab. Treba da se brzo organizujemo. Podelićemo se po grupama i zaštititi što više sektora.
Iz Dimitrijevog izraza je zračila neka sigurnost. Obesila sam mu se oko vrata i poljubila ga u obraz:
- Izvini. Mnogo mi je drago što te opet vidim!