Da sam još malo popila, mislila bih da je Crvenkapica
(Za početak romana, klikni ovde)
Nema ništa bolje nego leteti pripit. Na Dimitrijevim loptama to izgleda kao
u nekoj igrici. Još je bio i sumrak. Nije me bilo nimalo strah iako sam teško
kontrolisala loptu. Nekoliko puta sam gubila na visini i nogama očešala krošnju
drveća. Obe pertle su mi se odvezale. Sad kad se setim toga, naježim se, ali
tada me nije bilo strah ničega. Uživala sam u pogledu. Tamo negde preko Dunava,
daleko, nazirali su se Beograd i Zemun. Iza Zemuna je zalazilo Sunce. Sve je
izgledalo kao na nekoj razglednici. Letela sam što sam mogla sporije, skoro sam
potpuno isključila motor. Prizor kao iz bajke.
Ovaj deo šume bio je skroz nenaseljen. Tako sam barem ja mislila dok ispod,
na šumskoj stazi nisam ugledala neku devojku s korpom u ruci. Ona mene nije
videla. Nisam htela da je uplašim. A htela sam s nekim da popričam. Bila sam
usamljena i depresivna. Uključila sam dugme za spuštanje. Kad sam bila na oko
deset metara ispred nje i na visini oko 5-6 metara devojka me ugledala i
vrisnula.
Okrenula sam se prema njoj i dala joj znak da bude tiša.
- Ne brini se! Sve je u redu! - rekla sam glasnim šapatom, a pošto sam
gledala prema njoj nespretno sam aterirala, saplela se i pala. Devojka se
sakrila iza drveta i uplašeno gledala u mene. Ostavila sam loptu na zemlji i
krenula prema njoj kao kad ljudi prilaze uplašenim životinjama. Tako sam se i
osećala pa sam mahinalno ispružila ruku kao da joj nudim neku hranu.
- Ne plaši se, ne ujedam. Ja sam Leposava. Kako se ti zoveš?
- Ko si ti? Šta ti ovde radiš?
- Izađi pa ću ti sve ispričati. Treba mi tvoja pomoć. Nesrećna sam! -
Patetika... A šta drugo da kažem uplašenoj devojčici u šumi u sumrak? Ipak,
upalilo je. Izašla je na stazu i mlako mi pružila ruku iz daljine.
- Lara... - rekla je.
- Laro, gde ti živiš? Šta radiš u šumi ovako kasno?
- Berem pečurke - I stvarno, korpa joj je bila puna pečuraka. - Vidiš, ovo
su vrganji, ovo lisičarke, sunčanice, šampinjona nema ove godine, a ove male
nisu za jelo, ali mi trebaju za nešto drugo.
- Za šta?
- Pokušavam da napravim prašak za nevidljivost - rekla je stidljivo Lara.
"Opet neka izumiteljka", pomislila sam. Ove šume vrve od pronalazača,
ali bih pre rekla da Lara nije normalna. Dok je govorila, gledala je u zemlju.
Nijednom me nije pogledala u oči. Pitala sam je da li ona to izmišlja stvari.
To kao da su bile čarobne reči. Lice joj se ozarilo. Pogledala me i nasmešila
se.
- Aha! Ja sedim kod kuće i izmišljam stvari. A kakva ti je to lopta što
leti? Jesi ti loptepešakinja?
- Tako nekako. Otkud ti znaš za mene i loptopešake?
- Gledala sam televiziju. Rekli su o vama da ste jako zli, ali ja u to ne
verujem.
Lara ima televiziju! Sad sam se još više zbunila. Znači da ona nije
naturant.
- A gde ti stanuješ? Ja sam jako umorna i izgubila sam se u ovoj šumi.
Možemo li da idemo kod tebe?
- Mama mi je rekla da nikog ne smem da dovodim kući.
- A gde je tvoja mama? Šta ona radi?
- Ona je u gradu. Rekla mi je da neće dolaziti nekoliko dana.
- Ajmo onda kod tebe, molim te, nećemo reći mami. Molim te! Spava mi se,
umorna sam i ne znam kuda ću. Znaš valjda da me svi jure i da hoće da me
uhapse.
U onom polumraku najviše me zbunjivalo Larino tajanstveno i lepo lice.
Nikako nisam mogla da procenim koliko ima godina. Čas mi se činilo kao da je
devojčica, čas kao odrasla žena. Tako se i ponašala. Sad je iz nje opet
progovorila odrasla osoba:
- Ma naravno. Ništa se ne brini. Idemo kod mene.
Dok smo hodali prema njenoj kući, prepričala sam joj sve što mi se dešavalo
poslednjih dana. Upijala je svaku moju reč. Strašno me dobro razumela. To je
onaj osećaj kad nekog skapiraš na prvu loptu. Poznavale smo se deset minuta, a
imala sam utisak da se znamo ceo život.
Pitala sam je za njenu priču. Rekla je da se strpim. Kad stignemo i
sednemo, ispričaće mi sve.
Izašli smo na neki stari put, asfaltiran, ali očigledno ga niko nije
održavao jako dugo. Rekla mi je da je to stari magistralni put koji je spajao
Banat s Beogradom, pre nego što su napravili autoput. Nikad niko tu ne prolazi,
naročito otkako su naturanti zauzeli to područje. Usput smo naišli na čitava
polja malih kaktusa, a ubrzo se ukazala i kuća na brežuljku. Dvorište je bilo
ukrašeno nekim skulpturama od starih predmeta. Lara mi je rekla da je to
pravila njena prababa.
Uvela me u kuću.
Sasvim obična kuća koja je ličila na sve ostale koje sam videla za ova dva
dana kod naturanata. Dogovorile smo se da spavam u njenoj sobi na kauču koji je
mogao da se razvuče. Njen krevet je bio s druge strane.
Sele smo u baštu, među one blesave skulpture. Sto ispred nas bio je kao
neka replika lisice. Malo sam se rastreznila ali sam i dalje bila prilično
pripita. Nestrpljivo sam čekala da čujem Larinu priču.
- Dobro, Laro, kako to da gledaš televiziju? Nama su rekli da naturanti
nemaju TV.
- Ne gledam zapravo. Meni je to dosadno, ali moja mama ga gleda, pa usput
čujem vesti. Ja više volim kontranet. I više mu verujem.
Tipičan naturantsko-sarmaški odgovor. Dobro, živimo u dva različita sveta,
to mi je bilo jasno. Da mi nije bila tako draga, verovatno bih reagovala burno
na ovu blasfemiju. Ovako sam samo prevrnula očima, a Lara je započela svoju
priču.
Njena mama zapravo nije njena prava mama. Svega je desetak godina starija
od nje. Lara je siroče i rasla je u sirotištu. Njena mama usvojila ju je pre
samo dve godine, kad je ona imala već sedamnaest. Čitala je o njoj na
kontranetu kad je pronašla sistem za daljinsko saplitanje.
- Sistem za daljinsko saplitanje?! Šta ti je to? - pitala sam smejući se.
- Ma to je vrlo jednostavno. U školi i u sirotištu kad sam bila klinka
dečaci su obožavali da se zatrče i u trku nas lupe po dupetu. To je bila neka
fora.
- Ma znam, to su i kod nas radili. Užasno mi je to išlo na živce.
- E, pa i meni! Onda sam nešto prčkala sa elektronsko-sintetičkim gasovima
i skaprirala neke zakonitosti. Na primer, da na daljinu mogu da se podižu
barijere tamo gde usmeriš floadinski kliftometar ako pre toga na neke punktove
postaviš čvrste neonske žice.
- Ništa te ne razumem.
- Nije važno. To je jedan od mojih prvih izuma. U svakom slučaju, sa
razdaljine od sto metara mogla sam da usmerim daljinski u svakog ko se zatrči i
da ga sapletem. Možeš da zamisliš taj trip? Podelila sam svim devojčicama u
razredu po jedan, stanemo tako na tribine u školskom i gledamo kako se neki od
onih kretena zatrči, samo ga sapletemo i on ljosne ko kegla na zemlju.
- To je genijalno! Pa šta je bilo sa tim izumom?
Naravno, čitava ideja tog izuma jako me podsetila na Dimitrijeve lopte.
Motivacija je bila jako slična, a naročito mi se dopalo što je i ona izum
podelila prijateljicama.
- Ništa, nastavila sam da ga usavršavam. Kad sam se ovde preselila, napravila
sam nešto mnogo ozbiljnije, a radi po istom principu. Možda si čula za to. Šine
za obaranje aviona i helikoptera.
Trgnula sam se.
- Kako misliš? Onaj zid... kako se zove... Mrtvi zid?
- Da, tako ga je Gabrijela nazvala.
- Gabrijela Fabijančić?
- Jeste. Tako se zove moja mama.
- Čekaj! Gabrijela je tvoja mama?! Ti si izmislila mrtvi zid?!
- Da.
Sad mi ništa nije bilo jasno. Gledam ja u nju, gleda ona u mene. Pokušavam
da raspletem stvari u glavi ali ne ide.
- Stani malo, Laro. Ova devojka što sam ti je pominjala malopre i što je
otišla sa Dimitrijem, to je bila Gabrijela. Shvataš? Kakve veze ti imaš s njom?
- To je bila moja mama?! - očigledno je bila jako iznenađena. - A onaj trik
što si mi ispričala da je napravila neki haos. Da se nije pretvorila u slona?
- Da, upravo tako.
- Jao! To je stari iluzionistički trik. I to sam je ja naučila. Pa zašto je
to uradila?!
- Otkud ja znam... Stani! Laro! Pa jel ti znaš da svi misle da je ona
izumila mrtvi zid?
- Znam, tako smo se dogovorile. Ja ne volim da izlazim u javnost i da se
eksponiram. Meni je baš lepo u ovoj kućici. Sedim tu i izmišljam stvari. Tebi
sam rekla da je to moj izum. To znaju još neki ljudi, ali te molim da ne pričaš
okolo o tome. Neću ni ja njoj reći da si ti bila ovde.
Sad mi je odjednom bilo lakše. Pomislila sam kako Dimitrije sad tamo
provodi vreme s nekom prevarantkinjom i razgovara s njom o njenim izumima o
kojima ona ništa ne zna. Lara me nešto čudno gledala.
- Zašto je to uradila? - ponovila je pitanje.
- Ne znam stvarno, ti je bolje poznaješ.
Lara je gledala u mene, pa u svoje ruke, pa je malo gledala u nebo, u zvezde.
Razmišljala je.
- Ne razumem, stvarno ne razumem - bio je njen krajnji zaključak.
- Meni je rekla da se malo našalila, nemam pojma...
- Ma kakva šala?! Ne možeš se tako šaliti s ljudima.
- Slažem se, ali možda ona... nemam pojma... meni je sve ovde čudno.
Mislila sam, možda je to ovde normalno...
- Ništa mi nije jasno - ponovo je zaključila Lara, i dodala:
- Znaš li šta je ona meni rekla kad je odlazila? Rekla mi je da ide u
Beograd na nekoliko dana.
- Ona odlazi u Beograd?
- Ma da... ima tamo neke rođake...
- Zašto te slagala? Jel često ide u Beograd?
- Ode barem dva puta mesečno.
Gabrijela prati televiziju, odlazi u Beograd dva puta mesečno, laže da su
Larini izumi njeni, bliska je sa štabom naturanata... Neprijatna je i drska.
Dimitrije je sa njom!
- Laro, da li si ti... kako da kažem...
- Šta?
- Mislim, znaš li ti nešto više o svojoj mami? Čime se ona bavi?
- Zapravo živi od mene. Ona prodaje moje izume. Niko ne ume da napravi
mrtvi zid osim mene. Nikom nisam odala tajnu. Oni misle da to ona pravi.
- A šta je radila pre toga?
- Ne znam. Došla je ovde par meseci pre nego što me usvojila. Ona nije
rođeni naturant. Ali brzo su je prihvatili.
- I tebi je to u redu?
- Ma mene nije mnogo briga. Važno da su ovi ljudi ovde bezbedni. Ja sam im
to omogućila. Nije meni do slave. Volim ja ovaj svoj svet.
Ubrzano mi se u glavi vrtela misao da je Gabrijela teško đubre od čoveka,
ali kako sam to mogla da kažem Lari kad je ona za nju dobročinitelj?
- Leposava... - obratila mi se izbacivši me iz tog razmišljanja.
- Molim?
- A kako funkcionišu te lopte? Meni se to jako sviđa, a ne mogu da provalim
kako radi...
- Otkud znam... Ujutru ću ti dati malo da probaš ako hoćeš.
- Nema potrebe, probala sam već. Dobila sam jednu na analizu.
- Molim? Kako? Šta si dobila?
- Pa imam jednu takvu. Donela mi mama.
- Donela ti je mama jednu loptu?! Odakle njoj Dimitrijeva lopta?
- Nabavili su je ovi u štabu i donela mi da otkrijem kako funkcioniše. Nisam
provalila. Ima nešto jako čudno u tom odnosu gasova i motora.
- U štabu...? Kada?
- Pre dva-tri dana.
- Čekaj, Laro! Daj da vidim tu loptu!
Lara je ustala, a ja odmah za njom. U podrumu je bila njena radionica. Ona
ju je zvala atelje. Sve je bilo pretrpano nekim uređajima. Soba u potpunom
haosu. Na radnom stolu sam odmah prepoznala Dimitrijevu loptu. Bio je to stari
model. Ona mala sa abruptnim motorom i starom ručkom bez sica.
- Ovo ti je donela Gabrijela Fabijančić?!
- Da.
Užas! Pa ovo je Makijeva lopta! Ona na kojoj je ubijen! Gabrijela radi za
taksiste ili policiju ili boga pitaj koga. A Dimitrije je s njom!
- Laro! Brzo!!
- Šta brzo?!
- Tvoja mama je špijunka!
Pršut, sir, pivo i rakija
Dimitrije i Gabrijela sedeli su sami za velikim stolom u bašti te neugledne
i prljave kafane. Po podu su hodali pilići i kokoške. Karirani stolnjaci na
stolovima, staklene flaše na sve strane, pijane mušterije, razdrljeni, u donjim
majicama, dlakavi, raspušteni, razgaćeni. Odvratno!
Prišla sam im s izrazom gađenja. Gabrijela nam se nasmešila od uva do uva.
Dimitrije je složio svoju klasično izgubljenu facu iz koje se čitao osećaj
krivice.
- Ja sam Gabi Babi. Tako me zovu zbog ruke, ove koju nemam.
Stvarno, nije imala jednu ruku, levu. Naježila sam se.
- Ja sam Leposava. - nisam znala šta drugo da kažem. Mislila sam kao nešto
ću i ja sad duhovito da dodam na to, tipa: "Tako me zovu jer imam obrijane
noge", ali mi se sve učinilo neukusnim.
- To je prilično ružno ime. - odbrusila je Gabrijela - Baš onako malograđansko.
Zašto su te tako unesrećili i po kome su te tako nazvali?
- Po babi i dedi. Deda se zvao Jebemtimater a baba Jedigovna.
Gabrijela je ustala u spremno mi raspalila šamarčinu onom jednom rukom koju
je imala. Tarzan i Dimitrije su skočili i dohvatili da nas razdvajaju i
smiruju, mada ja uopšte nisam bila uznemirena. Obratila sam se Dimitriju.
- To je ta genijalna izumiteljka? Baš je lepo vaspitana.
- Jeste. Pogledaj je malo bolje.
Okrenula sam se prema njoj i videla kako se u momentu pretvara u slona. Onda
me uhvatila tom svojom surlom i postavila na svoja leđa. Zatim je krenula prema
izlazu rušeći sve pred sobom. One kokoške su se panično razbežale i raskokodakale
na sav glas, a pilići su se pretvorili u žirafe. Ljudi su izbezumljeno trčali
prema rubovima bašte. Tada je slonica Gabrijela odjednom nestala, a ja sam se
srušila na pod usled iznenadnog ostanka bez podloge na kojoj sam jahala. Pala
sam na dupe i onako zbunjena ostala da blenem oko sebe.
Pilići su opet bili pilići, a Gabrijela je opet bila Gabrijela, samo što je
sad imala obe ruke. Svi su se uglas smejali kao ludi, uključujući Dimitrija.
- Ovo je bila mala šala. - konstatovao je Dimitrije.
- Malo smo se našalili - napomenula je Gabi kao da želi da ukloni svaku moju
sumnju. Kučka! - Bilo nam je dosadno dok smo vas čekali pa smo odlučili nešto
da smislimo.
Ustala sam i sela za sto kao da se ništa nije desilo. Sjebana, nadrkana,
ponižena i besna, ali to niko nije mogao primetiti. U prikrivanju osećanja sam
pravi šampion. Konobar nam je doneo po pivo i nešto pršuta i sira.
- Malo smo se zadržali, izvinjavam se - rekla sam hladnokrvno u svom stilu
- Tarzan je naišao dok sam se oblačila. Vrlo je talentovan i obdaren pa nisam
htela da propustim priliku. Pojebali smo se nekoliko puta, a posle sam mu još
popušila pošto je mnogo sladak. Još uvek osećam ukus sperme u ustima. Ionako je
red da se malo bolje upoznamo pošto smo u istom timu. Jesu se javljali ovi iz
Pančeva?
Dimitrije je najpre prebledeo, zatim pozeleneo i na kraju poljubičastio.
Ono njegovo teško disanje kad se izenrvira podsetilo me na zvuk pneumatske
pegle za uši. On svakako nije od onih koji umeju da sakriju osećanja. Tarzan se
zacrveneo od stida. Mogu samo da zamislim kako je ovo u njihovom sistemu moglo
da zvuči. Nisam imala srca da pogledam u Gabrijelu. Samo sam osetila njeno
ćutanje kako se obija o moja leđa, jer, naravno, okrenula sam joj leđa.
- Halo! Jesi gluv? Čuješ šta te pitam? - prodrala sam se na Dimitrija.
- Šta me pitaš? - jedva je nekako izustio.
- Jesu se javljali ovi iz Pančeva?
- Nisu - rekao je Dimitrije, pokupio svoje stvari, ustao i otišao.
Gabrijela je potrčala za njim.
"Ma ko ga jebe", pomislila sam. "Neka se šali sa ovom ludom
izumiteljkom". Tarzanu je bilo užasno neprijatno. Jedva je nekako procedio
kroz zube duboku misao da sad nije vreme za svađu. Ja sam žvakala onaj pršut i
sir i pila pivo. I onda sam još pila pivo. Onda sam popila još nekoliko piva i
rešila da probam tu njihovu čuvenu rakiju. U jednom trenutku mi je nešto
kvrcnulo u glavi.
Uzela sam ranac i istrčala napolje. Tarzan je pojurio za mnom. Nisam imala
volje da se ubeđujem s njim. Otvorila sam loptu, zatrčala se i poletela prema
šumi. Već je počelo da se smrkava i nisam imala pojma kuda ja to zapravo
nameravam da odem. Znam samo da sam htela da me jedno vreme nema. Da ne osećam
ovu svoju glupu sebe, bar na neko vreme.